Legenda o zmaju
Davno još, dok su zemljom hodali divovi i patuljci, Vrbas je krao srebrnu krljušt sa zmajevih krila, žednih čuvara mašte i velikog blaga u brdima, dok bi jednom godišnje silazili iz skrovišta na kamene obale rijeke da piju zelenu vodu. Baš tako, u to doba na brdu pored sadašnjeg grada živio je jedan takav div sa svojim novorođenim sinom. Pošto je bilo vrijeme da zemlju nasele ljudi, Bog posla veliku vodu, a brdo na kom je div živio odluči pretvoriti u vulkan koji spali sve ono što voda nije progutala. Ipak prije kraja svoga svijeta i života, stari div predosjeti nesreću i napravi čamac u kog stavi novorođenče. Sinu dade ime Bajalukan. Zatim pozva orla i reče mu da ga odnese na neko sigurnije mjesto. Orao ga posluša i čamac sa đetetom prenese na visoki greben kojeg voda nije potopila, a ispod kog će mnogo vijekova kasnije niknuti veliki grad. Voda se povuče, vulkan utihnu, Bajalukan odraste i osnova naselje, orodi se sa ljudima a čamac koji mu napravi otac sa grebena kog su otomanski osvajači kasnije prozvali Šehitluci, spusti na Vrbas.
Za svakog u spomen osta po nešto. Vulkansko brdo ljudi prozvaše Tutnjevac, naselje Bajalukanovo- Banjalukom, a čamci koje gradiše na Vrbasu nalikovaše prvom Vrbaskom čamcu divovskog đeteta. Špic čamca imao je oblik orlovskog kljuna u čast ptici koja spasi dijete od potopa. Ljudski potomci Bajalukana koji su vozili čamce imaše krupnu građu i divovsku snagu, Vrbasa se ne bojaše, vremenom ga dobro upoznaše i toliko zavolješe da ta ljubav traje i danas. A nama, danjašnjim Banjalučanima u spomen osta ova izmišljena legenda i ovaj pravi živi spomenik sa orlovskom glavom na špicu- Vrbaski čamac sa dajakom. A poneki Bajalukanov potomak, naš savremenik, ima sposobnost da čita vodu, što mu osta od starog diva koji je predosjetio nesreću. Voda ima mnogo šta da kaže a ovo je priča o ljudima koji je dobro poznaju, vole, voze Vrbaske čamce i koji između sna i jave traže davno ukradenu zmajevu srebrnu krljušt.